ŠTO JE SREĆA?
Što je sreća? Pitala sam se i ja tako često kad nisam mogla prihvatiti sebe u obličju kakva jesam. Te sam se spremno kosila sama sa sobom, jer moje definicije nisu bile pračene zrelim razumom, već bujicom osjećaja koji su nastali, ojađeni životnim okolnostima. Međutim, pokretač života i moj otkupitelj, liječio je moje rane, jer sam ga molila i željela biti ono što jesam CVIJET U VRTU ŽIVOTA KOJEGA BOG LJUBI I ŽELI UPRAVO TAKVA KAKAV JE. Nije bilo jednostavno vjerujte, ali tek tako izliječena, vidjela sam ono što mi je bolom , a najviše samosažaljenjem promicalo. Bog mi je otvorio oči duše da u ljubavi njegovoj rastem u svom životu. Tako sam spoznala njegovu želju da budem poseban cvijet kojeg On ljubi. TO JE SREĆA. Vjerujte da veće od te nema. Nema, jer je ova postojana i satkana našom zadovoljnom nutrinom, a ne prolaznošću. To je ljubav, omeđena zadovoljstvom svakog osjećaja u nama. Zadovoljstvom koji stvara polet, veće obzore, koji mene čine upravo onim što trebam biti: „ Sluga Boga Živoga“, ali sluga u zadovoljstvu s njime i sa sobom. Na takav način postajemo sretni i sretniji. Granice našeg pogleda na život se pomiću, odbacuju od sebe one sebične osobine kojima se branimo od sebe i drugih. Sreća je ljubav koju primamo i dajemo, jer sam taj čin nas čini sretnima. To je mogućnost da budemo svijesni sebe samih, te vremena koje nam je Bog dao i na taj način uživamo u blagodatima dana i noći. Evo, sada čujem cvrkut ptica. On me ispunjava srećom i zadovoljstvom, jer mi nosi mir i povezanost s drugim Božijim stvorenjima. Možda u drugim prilikama ova ljepota ne bi bila nužno ljepota već neki negativan osjećaj prožet i izazvan stihijom osobnog života. Pa onda pitam ja Vas: „ Kako to nije sreća?“ Osjećati život oko sebe i kada ti bol mjenja naličja, a ti mu se odupireš, jer želiš biti navjestitelj života i radosti ljudima oko sebe. Eto, sreća je stanjenašeg duha kao odrasle osobe, stanje kojim se mi potvrđujemo svijetu, ali zato treba ljubavi. Ako se ne bojite voljeti biti ćete SLOBODNI. Ako ne očekujete od nekoga nešto neće Vas razočarati. To ne znači da se okrenete u svoje JA i spavate tu. To znači da nužno mjenjate poglede na svijet, poglede na ljude. Te da ograničite svoje životne zahtjeve na NUŽNOST DA BUDETE SRETNI, A TEK ONDA OSTALO KOJE I SAMO DOLAZI. Budite klasa OPTIMISTA, jer na taj način živite, vidite, ljubite i tako i onako sve će proći, bez obzira koliko Vi to željeli ili ne. Nije ovo jednostavno iskustvo ono je prožeto bolom i kojekakvim drugim osjećajima. Ali ima slatkih boli i teških boli, to Vam govorim jer i bol može izgledati drugačije kada želite nešto postići s njom ( npr. Porod ). Ali želja konkretno u meni koja je htjela odbaciti ono što me tuće i lomi te to predati Bogu koji jedini može sve probleme riješiti, učinila me je ovim CVIJETOM U NJEGOVOM VRTU. Teški su trenutci i spoznaje, te nije baš najjednostavnije od sebe tražiti da budeš radost, ali je najzdravije. Budite poput djece i u najljepšoj knjizi Vam to piše, u BIBLIJI, jer jedino tako možete filtrirati negativnosti. Djeca brzo zaboravljaju, a neizmjrno vole. Tako trebamo i mi, jer to je ono što nas čini bližima Bogu, a i boljim osobama općenito. Sreća je kad si u svakom trenutku svjestan sebe samog i svog postojanja. Svojih mana , vrlina te tako spreman promjeniti onaj dio sebe koji te ne čini zadovoljnim. Jer sreća je kod iziđemo iz ljušture djeteta u sebi, ne iz duše izvući to dijete, to ne, nego iz svog stava prema onome što život je. Trebamo se izvući iz svoje sebičnosti te tako biti spremni živjeti svoj život i uživati u njemu. Što znači uživati? To opet znači biti sretan u ljubavi Boga Živoga, te biti cvijet kojeg On ljubi i tako zadovoljno ispuniti sebe, a i druge oko sebe. Nadam, se da će ovo moje iskustvo Života u meni, donijeti Vama bolji pogled na svijet i život općenito.
Irena Matas
LJUDI I ŽIVOT
Naš život sazdan je od mnogo dobra i zla. Nažalost, u zadnje vrijeme sve više ljudi podržava taj negativan stav i opravdava ljudsku negativnost. Da li je to izazvano ratnim strahotama pa su ljudi izgubili osjećaj vrijednosti vremena i života ili je to sazdano unutar ljudske psihe poput svojevrsnog indikatora koji reagira na nazovimo to „ trendovske“ moralne vrijednosti ili već što drugo. Ne znam, a neću ni filozofirati, niti iznositi određene fraze velikih psihologa, već ću poput laika kakav već jesam dati naziv tom zlu. Bijeg od samog sebe. Danas je postalo važno biti dio nečega ne nužno dobroga, ni ne nužno konstruktivnog. Ljudi su postali razjareni tim negativnostima te još više upadaju u njih i rade zle stvari pod krinkom dobrih ljudi. Ljudi koji su na vrhu „moralne“ ljestvice. Joj, meni, a u dubini njih samih praznina. Osjeća se prašina od bježanja od sebe samih. TUŽNO. Rekla bih da se to nužno naziva nepoštivanje života. Nepoštivanje onoga što ti je Bog dao. Ljudi ne razlučuju više mržnju od ljubavi, već ljubav prodaju pod ljudsku glupost, a mržnju pod ljubav. Zar, tako odgojene generacije mogu donijeti dobro????? Kako netko tko odrasta u nepoštovanju, nepoštenju i neuzajamnosti može postati dobar??? Njima je normala sve ono u čemu odrasta. Dajte ljudi saberite svoje misli i ne radite loše ni sebi, ni drugima. Od lošeg nastaje još lošije. Od lošeg nastaje strah, nepovjerenje i neistina. A to znači da smo se makli od vjere i iskona čovjekova postojanja. To znači da poričemo sebe i ono što jesmo, a nužno želimo što???Što je to što želimo??? Što je to važnije od života??? Kažu mnogi nećeš ti života?! A ja se pitam odakle uvir takve negativnosti.?? Ljudi su imali i manje, pa su bili zadovoljni, a rekla bih iskreno i zadovoljniji. Shvatite što se to događa u nama kada samo idemo u prazno. Nema zadovoljstva u praznini nas samih, a ta praznina rađa strah, jer se ne smijemo pogledati unutar sebe, pa ne naći ništa. Kažu ugledni stručnjaci u trenutku umiranja čovjek je sam sa samim sobom. Sad zamislite stotine ljudi oko njega, ali on je sam. Unutar njega samoga ne možemo nadograditi puninu bez obzira koliko nas bilo. Zato je strah tog trenutka još veći, jer ljudi rade sve bježeći od sebe. Tvrdeći da oni žele tko zna što, ali kada se približi susret sa samim sobom rađa se još već taj isti strah koji ih nemilosrdno goni u prazninu sebe samih. Zamislite brišemo prašinu svuda po kući. Čistimo i radimo sve da tuđe oči budu zadovoljne, a kada se na stjenkama ljudske duše taloži još gora prašina koja nas lagano ubija tada je to normalno i u domeni ljudskog razmišljanja odobreno na neki čudan način. A eto, što se tu može. Ja uvijek kažem i sugeriram ljudima pomaknimo se u stranu dobra, odbacimo loše od sebe, jer šteti svima i malima i velikima. Tražimo put koji nas vodi do dobra, jer dobro dobrim rađa. Shvatimo da je život put na kojem nas puno toga čeka, ali naša nesreća ne smije biti tuđa sreća već pouka da jedno rađa drugo. Nemojmo nositi loše vijesti i biti vjesnici zla. Nemojmo širiti lažne nade, a pogotovo neistine o drugima. SAČUVAJMO LJUDSKO DOSTOJANSTVO. Da nam duša bude čista, bez prašine na stjenkama naših duša. Neka ljubav bude u svakoj pori našeg tijela, duha i duše jer ona je ono što nas nadahnjuje i vodi. Na taj ćemo način moći pobijediti strahove i nepravde. Tad ćemo moći voljeti i neprijatelje, jer nisu oni krivi što život nosi ono što treba, ali su krivi, jer su prestali širiti ljubav i dobro. Ne zadovoljavajmo se time što napravimo, zadovoljimo se kada napravimo više za druge, a manje za sebe. Uvijek na umu imajmo onoga koji nema, jer kod nas ima viška. Tek tad će naš život biti ono što je. LJUBAV BOGA NAMA PRENESENA, ŽIVIM ŽIVOTOM NAŠIM DRUGIMA.
Irena Matas
ISTINA LJUBAVI
Katolička smo zemlja u kojoj većina ljudi sebe naziva „velikim vjernicima“, ali u društvu se utaborila laž kao nešto najnormalnije, kao nešto najprihvatljivije. Tako onaj tko laže neće biti lažljivac već „nužno“ „snalažljivac“. Zar laž znači snalaženje? Ispovijedamo li takvo snalaženje? U deset Božjih zapovijedi jasno stoji 8 zapovijed: „ Ne reci lažna svjedočanstva“. Pa mene to vodi prema jednom pitanju. Kome mi to lažemo da štujemo Boga sebi ili drugima??? Za mene je to obična dvoličnost kojom se mi još, Bože sačuvaj, hvalimo i ponosimo. Dvoličnost kojom se ljudi sakrivaju iza društveno prihvatljivih kulisa, u nadi da ih se prihvati, u nadi da se napravi mjesta njihovim suludim idejama kojima zauzimaju mjesto za sebe i nužno samo za sebe. Takvim normama ljudskog ponašanja nije bitan uspjeh već mjesto s kojeg će okoristiti sebe . Žalosno. Zamislite „ veliki su to vjernici „ samo u same sebe, a ne u onoga koji nas je otkupio svojom smrću na križu. Pa onda kakvo smo mi to društvo? CINIČNO. POHLEPNO. LAŽLJIVO. Kakvu sliku ostavljamo o sebi? Mnogima zadivljujuću, jer smo se makli od onoga što je za naše društvo bitno, a to je poštenje, ljubav i istina…… Mogla bih nabrajati još niz vrlina kojima bi se trebalo odlikovati naše društvo. Tad bismo mi bili prava katolička zemlja. Tad bismo poštovali ono u što vjerujemo . Tad bi mi bili ono što jesmo. VJERNICI. Žalosno je koliko su ljudi spremni opravdati takve negativne pojave, tumačeći kako se ne može drugačije, kako je to normalno i sl. A ja vas sad pitam jeli normalno skakati s krova??? Na tu pojavu ćemo otvoriti oči, čak nužno i „kamenovati „ zašto ne? Pa ta pojava je nedopustiva jer čovjek umire tako. A pitate li se i znate li da svaki put kad čovjek napravi nešto što ne podliježe ispravnosti postupka u njegovoj duši odumire istina, ljubav, smijeh i mir. Pitam vas koliko vrijedi ljudski život??? Zar samo nekoliko laži, prijevara, materijalne opstojnosti?? U kom smjeru ako vas ova pitanja prate plovi „ vaš brod“??? Duša zaboli kad vidiš da čovjek u sebi samome nema mira da ugrožava svoj život lažima koje će izići na vidjelo, a onda što osta? Što to ostaje kada čovjek sam sebe izgubi?? Kod nas se nažalost događa kada čovjek govori istinu postaje neprihvatljiv, osvetoljubiv, lud u najboljem slučaju. Ali zato kad počneš lagati i muljati ti si zanimljiv, nužno interesantan i postaješ prihvaćen. TO JE ZA PRIKRSTITI SE I REĆI BOŽE OSLOBODI NAPASTI I ZLA. Pa kažemo nije nam dobro. A što je to dobro?Kad se zapitaš i ogledaš oko sebe zapanjiš se. Zapanjiš se kojom brzinom munje nestaju one vrijednosti ljudskog dostojanstva. Ima li u životu išta zadovoljavajuće osim dostojanstva. Ma tko to prosipa lažne nade o nekim materijalnim bogatstvima koji će nas zadovoljiti? Našu sujetu da sigurno. Našu dušu? Ne. Našu dušu zadovoljavaju one jedinstvene ljudske osobine, a to je ljubav, istina i mir. Imate li mira u materijalnom bogatstvu??? Ne. Zašto? Vi tad više ne znate ni tko vas voli, ni cijeni. Jer novac je ljudska pomama, koja zavodi čovjeka u smjeru neke druge percepcije tobožnjeg zadovoljstva i ljubavi. I onda se okrenemo i gledamo. Otvorenih očiju promotrimo ovaj čemerni svijet koji svojom glupošću puni sebe jadom, a sa sobom i druge. IMAMO NAJVEĆE BOGATSTVO; A MI GA RUŠIMO i što je najtragičnije trudimo se zadiviti druge svojim samoubilačkim osobinama te bankrotirati financijskim rječnikom rečeno. To bogatstvo nije srebro , ni zlato. Ni ferrari, ni ostali bolidi, već NAŠE ZDRAVLJE. Taj duh zdravlja i zdrave osobe treba sačuvati. LAŽIMA SIGURNO NE. Iskrivljenom slikom ljudi i života? NE. Bilo bi najbolje da se ljudi prestanu šetati po rubovima ljudskog dostojanstva, jer efekt domina povlači sve ljude u smjeru čega? U smjeru propasti i nezadovoljstva. Kad si bolestan vidiš kolikim si se glupostima opterećivao dok si bio zdrav. Kad si bolestan više znaš cijeniti svaki korak koliko god on sićušan i neznatan bio nego sve bogatstvo svijeta. To je ISTINA. Nitko se nije na laži uzvisio, a da nije propao, jer tko NA NEISTINI KUĆU GRADI; BRZO BEZ NJE OSTANE; JER JE STRIJELE ISTINE ZAPALE. Ne zaboravite da ISTINA ima svoj put nezaobilazan i težak, ali DOSTOJANSTVEN i ZADOVOLJAVAJUĆI. Zato okrenimo kormilo u smjeru tihe vode, jer ona nosi mir i ljubav, jer ona je teška, ali najljepša od svih ona je jedinstvena ISTINA.
Irena Matas
